WATERS OF YOURS
Daleko prije svih planeta, zvijezda,galaksija pa cak i cijelog svemira zivjela je jedna nepoznata materija...materija koja je nastanjena u svakom covjeku ,svakom zivom i nezivom bicu,svakom predmetu koji nas okruzuje...ona nas okruzuje i cini svakog od nas njezinim malim dijelom.Kako bi vam lakse docarao i pokazao o cemu je rijec ,ispricat cu vam jednu kratku pricu koja je produkt moga uma.
Jednom davno nad mnogim zlatnim poljima,livadama prosaranim cvijecem,gorostasnim planinama pokrivenim snjeznim pokrivacima bivala je jedna gora u cijoj se unutrasnjosti krije magicna rijeka zatocena solidnom drvenom branom.
Kao i svaka nekvalitetna brana i ova je imala malenu pukotinu koja bi s vremenom pustala vodu koja bi tekla jednim od svoja 2 smijera,jer se rijeka granala na 2 smijera.Kroz jedan smjer tekla je mutna voda koja bi jako rijetko donjela kada sto dobro covjeku,a kroz drugi smijer tekla je voda toliko bistra koliko je ova bila mutna.
-I-
Kada bi brana popustila i bistra bi voda usla u vas mozak,nagle bi vas misli vratile u vrijeme bistro i sjajno kao sto je bivala i sama rijeka...Sjetili bi ste se pozeljnih trenutaka kojim se dan danas ponosite,i sa smjeskom na licu divite.Dan kad ste upoznali svoje najdraze i provodili s njima najljepse trenutke,dan kad ste si postavili cilj i sa uspjehom ga ostvarili,dani koji ce zauvjek ostati u vasim mislima i srcu.
-I-
Kada bi brana popustila i mutna voda bi prosla svojim koritom ravno u vas mozak,nagle bi vas misli vratile u vrijeme crno i mutno kao sto je bivala i sama rijeka...Sjetili bi ste se trenutaka koji vam dan danas smetaju i dali bi sve kako bi ih promjenuli na bolje,osobu,stvar, cjelokupno vrijeme koje se lose odrazilo na vas zivot...No sve te stvari,dobre ili lose,vec dogođene zavrsavaju u jednoj nepovratnoj materiji,zatocene u vremenu i prostoru...Nemoguce za povratiti,nemoguce za promjeniti.
Kao sto se citajuci, vjerovatno shvatili,PROSLOST je ta o kojoj govorim.PROSLOST vam uvjek sjedi na vratu,ona usisava svaki vas korak,svaki vas pogled bacen u ovome svijetu,svaku molekulu kisika koju udahnete.Sve dok ne pocinite zadnji korak,zadnji pokret,zadnji pogled i na kraju zadnji uzdah,kojim automatski postajete nepovratna proslost.
*
Aaaah.Samo da kažem da sam blog zapustio ,ako je iko primjetio.Rijetko chu šta na njega više napisati.Jednostavno ne da mi se više.Da i ne sjecham se kad sam zadnji put napisao neko djelo.Da na stanci sam što se tiche pisanja,na stanci za koju ne znam koliko che dugo trajati.To bi bilo sve.
taste my scithe (34) in your faceVRATIA SE ŠIME!!!
Da kao što vidite vratio sam se i to još prije tjedan dana ... zapustih blog malo jer me počinje iritirati to da kad god napišem neko super djelo izgubim ga...sad sam napisao neku priču koja će za večinu biti glupost al šta ču vam ja kad nemam inspiracije ni volje da pišem ... baj baj.
!UPOZORENJE!
OVA PRIČA NIJE NAMIJENJENA STARIJIM OD 18 I MLADJIM OD 14 JER PRIČA SADRŽI RIJEĆI I IZRAZE KOJE SE NIKAKO NE PREPORUČAVAJU VEĆ NAVEDENO MLADJIM OD 14 I STARIJIM OD 18!!!OVO DIJELO MOŽETE KOPIRATI I DIJELITI DOK GOD ISPOD NJEGA STOJE AUTOROVI INICIJALI!!!NADAM SE DA ČE TE UŽIVATI ČITAJUĆI OVO DJELO KOJE JE VEĆ POTVRĐENO: PROIZVOD BOLESNOG UMA(da baš:).
Bio je to još samo jedan vrući i dosadan dan proveden u zabitima bosne i hercegovine.Sunce je piljilo u našeg junaka ko ne spašeno dok se šetao puteljkom koji je vodio u još jednu neistraženu šumu vukojebine.U ljevoj ruci je držao smotuljak pšenice koje mu ja baba dobro posušila za brašno ne znajući da joj to unuk zloupotrebljava.Smireno je izvadio upaljać i elegantno pripalio smotuljak pšenice te duboko povukao.Nakon par minuta naš mladi sada „napušeni“ junak vrlduao je šumskim puteljkom zabijajući se u breze hrastove , čak se i potepavši o jedan stari, iskorišteni vibrator kojeg je načeo zub vremena.Napušeni mladić već je polako ulazio u šumu ne znajući da je promašio na pola truli znak poprskan svježom krvlju na kojem je bilo ugravirano : „ uđite slobodno u ovu šumu ako ste željni postati Stevanova Bitchara“
Nastavak slijedi za nekoliko dana........
ODOH LJUDI JA NA 2 TJEDNA LJETOVANJA U BOSANSKE VUKOJEBINE......ŽAO MI JE JAKO JER SU SVI MOJI PLANOVI ZBOG ODLASKA POREMEĆENI-ZBOG ČEGA ĆU ZAVRŠITI U DEPRESIJI...SAD ĆU JOŠ ISCRPITI ONO MALO INSPIRACIJE ŠTO JE OSTALO I NAPISATI NOVU PIJESMU...I AKO BUDETE VIDJELI NA NASLOVNICAMA JUTARNJEG ILI BOSANSKOG LISTA KAKO SE POLUBOSANAC BACIO U NEKU RIJEKU VUKOJEBINE TE DA JE PRI PADU USPIO OSTATI ŽIV S PAR POLOMLJENIH KOSTIJU NO MLADIĆ NIJE IMAO SREĆE (TO JE UOBIČAJENO) PA SU GA U TOJ TOKSIĆNOJ RIJECI NAPALE MUTIRANE PASTRVE KOJE SU GA OGLODALE DO KOSTIJU.
taste my scithe (13) in your faceMOJA SREĆA JEDINA
Inspiracija je stvarno gadna stvar kad je hoćeš nema je a kad nećeš uvjek je tu...
Evo čitajte:
U mraćnoj noći punoj gorućih ali i nekako umirujućih sjenki koje je ponosno otkrivao puni mjesec hodao sam ja .S moje ljeve i desne strane protezali su se drvoredi ćije su grane bile ogoljene do one toćke da bi ćovjek pomislio da je drvećima hladno i da jedva ćekaju proljeće da im vrati njihove zelene ogrtaće. Dovraga noć je bila jako hladna i nemilosrdna...kosti su mi se toliko tresle da sam pomislio da ih samo volja drži da se ne raspadnu.Disao sam polako i smireno jer je zrak bio toliko hladan i oštar da su mi se pluća mrznula a krv užilama sve sporije tekla prema mojem srcu koje se svakog trenutka moglo pretvoriti u santu leda.Sigurno se pitate koji vrag ja radim u ovom parku na ovakvoj smrtonosnoj hladnoći koja svake godine odnese sa sobom barem 30-ak žrtava.Doma nemam ...ja sam beskućnik kojem će dani uskoro biti odbrojani ...beskućnik koji je živio samo za jednu osobu.Živio je za svoju ženu koja je preminula još prije mnogo godina ...smrt njegove najveće sreće ostavio je gadan ožiljak na njemu .Nakon što je umrla on se odao alkoholu u kojem je svaki dan topio svoju neopisivo tešku tugu .Ostao je bez svega ...no morao je nastaviti živjeti jer je na ženinoj samrti to obečao jer je to tražila od njega. Vidim groblje ...u toj bezizlaznoj tami magla je isticala rubove križeva koji su ponosno ćuvali grobove svojih mrtvih ćiji su inicijali bili uklesani na njima .U toj gustoj tami tražio sam križ s koji je nosio ime moje voljene...tražio sam dugo jer mi prokleta tama i magla nisu omogućavale da vidim dalje od jednog metra.Spoticao sam se od krtićnjake i nazubljene vrhove starog izlizanog asfalta dok su sove pjevušile svoju sanjivu melodiju koja mi je davala osjećaj da ovdje nisam jedini.Hladnoća je iz svakog trena bivala sve gora i gora ,stare kosti su mi škripale , pri uzdisaju prsni koš se više nije mogao pravilno širiti,a krv koja je prolazila kroz moje stare vene više nije bila krv nego ledena rijeka koja je širila hladnoću cijelim tijelom. Ponovno se spotaknem ,no ovaj put padnem i lagano okrznem glavom jedan križ.Krenem se ustati no pogled mi padne na slova koja su bila uklesana na križu.Suza mi sidje niz stari i naborani obraz , te se pri padu pretvori u ledenu skulpturu.To je ona poviknem u sebi ...moja radost, moja sreća ,moja žena.Ljubavi moja napokon skupih hrabrosti da dodjem ovdje kod tebe.Dani su mi odbrojani ,znam da ću uskoro umrijeti,no odlućio sam da ću umrijeti pokraj tebe jer kraj tebe sam najsretniji ...ti si mi sve... bila među živima ili ne ,ti si moja jedina draga ...Zacvokoćem zubima , a hladni vjetar puhne u želji da pokosi moje staro napola smrznuto tijelo.. nemam više otpora... zima me preuzima, krv prestaje teći ,a ranjeno srce kucati.Tiho šapnem „Volim te dušo“ poljubih križ s njenim imenom te mi duša napusti svijet.
Eh vratila se meni moja mila uvijek dobrodošla inspiracija...rezultat inspiracije je ovaj short story o tami... da opet o tami koja je samo opisana u drugaćijem obliku ... još mi se ovo nije dogodilo, neznam hoće li mi se to dogoditi il mi se već dogadja tako da... sam vi proćitajte i sve će vam biti jasno:
CITY OF DARKNESS
Da... ja hodam gradom ,gradom koji sam često u životu vidjeo i kojeg sam najviše posjetio.Grad tame koji doziva moje ime iz dana u dan te mi ne da mira ni u trenutcima kad sam najsretniji.
Da se prepustim?Da se vratim svojem gradu,svojem domu ,svojem utočištu u kojem sam uvijek dobrodošao .Da to je grad koji poželjno prima takve poput mene...grad koji te zove da razgledaš svaki njegov crni kutak ispunjen tamom i oćajom u kojem se nalaziš ti , tvoje misli ,tvoje nade i svaka neostvarena želja za boljim životom ...za životom u kojem bi bio/la sretan/na što postojiš ,što udišeš kisik i širiš sreću među drugim ljudima.No sada tu ostavljam svoje stvari,svoja sjećanja,svoje misli,i na kraju svoju dušu ovom gradu...Tu vjećno ostajem i tugujem za srećom koji nikada nisam imao...
Evo prića ima malo praznina , no to se još kasnije da doraditi ...nadam se da ste uživali čitajući...pozdrav do idućeg posta (:=
evo mene ljudi natrag... vidim da ste željni pjesama i prića pa sam se morao vratiti iako to nije jedini razlog... razlog je to sto je moj babysiter na trenutak zaspao i ostavio moje ćitaoce žedne i gladne .heh pa evo par pjesama ...ove sam napiso na brzinu ..jer trenutno mi fali inspiracije heh evo ćitajte:
UČITELJICA
U školi učiteljica
Koja je zapravo bila mućiteljica
Crna joj krila
Oh strašna je bila.
Kad netko progovori
Bićem ga opali
Rogovima probode
I na ražanj ga nabode.
I evo jedna malo ozbiljnija:
Idem u školu
Pijem kolu
I gledam curu novu.
Najednom,promjena
Nebo se zamraći
A djevojćina majica pocrni.
Iz glave joj zmije izlaze
a po grudima crvi plaze
I ona mi prilazi
Dok ja vićem odlazi
I ona mi priđe
kao da će me zagrlit
ali mi udjeli
Poljubac smrti.
DARK ENEMY HAS COME
evo jedne obavjesti:
došao je i taj dan, kada je na mračnu blogersku scenu stupila jedna od najslavnijih osoba u svojoj ulici- high priest of janus. 
jednog tmurnog kišnog dana (ok, nije bio kišan. dobro ni tmuran. prije bi bio preprevruć, ali de ljudi, ne moramo sad cjepidlačiti) načuo sam jednu osobu kako traži usred nekoga bez života da mu babysitta blog, jer on baš nema vremena. nonšalantno sam hračnuo, pristupio, i sa teškim britanskim naglaskom rekao: "I think I know right person for that job."
eh sad, problem je što autor bloga ima khm, posla (znate vi svi kako žene mogu zaposliti čovjeka 
) pa sam se eto volontirao. naravno, ovo je dosta tajan blog, pa nisam znao u što se upuštam, dok nije bilo prekasno.... sad sam zaglavio s blogom koji moram održavat dok mi frend uživa na Hawaiima
usput, uskoro ću postat na blog neke priče, ili pjesme, premda mi lošije idu pjesme nego priče
Pisane together
Da ova pijesma je pisana s mojim najboljim prijateljom Meduzom.
Pjesma je napisana u školskoj klupi za vrijeme nastave kao i mnoge koje ćete kasnije čuti. Pjesma posvećena svim pijandurama i alkoholićarima.
Iako ja to nisam:)
Cvrćak u noći cvrći
A meni se želudac grči.
Jadan sam bio
Oh zašto li sam pio.
Boli me glava
Ovo je muka prava.
Dok mi se demon smije
bljuvotina mi iz želuca lije.
Za početak
Ovu pjesmu sam nedavno napisao jako mi se svidja .....neće je baš svatko skontat ,skontat će je samo oni koji su to prošli ,uživajte.
Tama,tama,tama
sve je oko mene tama
nigdje svjetla,nigdje sunca
samo tama,bez-izlazna tama.
Tama,tama,tama
opet ta tama
Ali ta tama više nije tama
Bez-izlazna tama više ne postoji
Barem ne za mene ,više...
Svijetlo u tami je postojalo
Uvijek je postojalo
Čekalo je mene da ga pronađem
Da me vrati u svijet živih.
Tama nestaje
Svijetlo prevladava
U svijetlu vidim sebe ,svoj odraz,svoje misli.
Ponovno sam vraćen u svijet živih
U svijetlost i .....
Ali tama još nije nestala
čući u svijetlosti,kao svijetlost što je čućala u tami
Tama me čeka ,čući i nada se
Da ću joj se ponovno vratiti.
ljudi ja sam vam za sada nov u svijetu blogova pa ce mi trebati malo vremena dok prokuzim te stvari u vezi s njime
dotad pozzz.
